Krafne
I danas se živo sjećam trenutka kad sam kroz prozor gledala svoje prijatelje kako odlaze na ples pod maskama, a ja ostajem doma. Naravno, dogodila mi se povijesna nepravda. Bili smo klinci, možda treći ili četvrti osnovne, a moji susjedi – dva dečka i ja, spremali smo se na fašnički ples. Njihova je mama imala tri maske, a tog dana na stubištu rekla je da je jedna – za mene. I kad smo se svi tako lijepo okupili kod njih – došla je i naša prijateljica – isto susjeda iz zgrade. I ja sam izvisila. Zašto? Naime treća maska bila je za Indijanca – a budući da je ona imala crnu kosu, a ja plavu, ona smeđe oči, a ja plave – susjeda je rekla da bi njoj ipak bolje pasala. “Nikako to ne ide s tobom, a njoj stoji kao salivena”, rekla je, a ja sam otišla kući suznih očiju. Uz napore moje mame da obučem njenu robu i glumim “lijepu ženu”, ipak sam ostala doma i gledala njih kako veselo skakuću prema školi. Dugo mi, vjerojatno i zato, taj fašnički đir i nije bio nešto. Uža
